Često se navečer zaletim na Aquacity kako bih pokušao fotografirati poneki lijep kadar zalaska sunca. Uvijek imam isti problem, vozim se prema našem "moru" i razmišljam ima li mnogo ljudi, koji objektiv staviti, hoće li mi se posrećiti s vremenskim prilikama... Gledam prema nebu, tražim idealan položaj oblaka, gledam koliko je sati jer mi je već mnogo puta za koju minutu "pobjeglo" ono što sam htio ovjekovječiti. S druge strane mogao bih doći sat ranije i čekati, no u mojem dnevnom rasporedu je to ponekad neizvedivo. Tako sam krenuo i 8.4., ali ovaj put zaista malo ranije. U vrijeme korona virusa imam ipak malo više vremena navečer, pa sam uz Kristinu šetao stazama Aquacityja gledajući koliko više potencijala ta lokacija ima, a opet nikako da se i neki mali detalji srede. Šaht na stazi već dugo čeka žrtve koje će iskusiti njegovu dubinu, poneke građevinske "instalacije" naružnjuju okoliš, ali ako se okrenete prema jezeru sve to zaboravite i voda vas smiri. Jedan labud mirno pluta i povremeno zagnjuri glavu pod vodu i uživa u večeri. Pitam se koliko puta smo se već sreli i je li me zapamtio? Pamti li uopće, je li mu to potrebno? Blago njemu, djeluje neopterećeno i živi svoje dane ovdje.
Tako smo dočekali i sam zalazak kada su nastale i ove fotografije. Isplati se čekati. Gotovo uvijek. Nebo, sunce, voda i ostala materija se pobrinu za moje oči. Lijek je provoditi te trenutke u prirodi...
Tako smo dočekali i sam zalazak kada su nastale i ove fotografije. Isplati se čekati. Gotovo uvijek. Nebo, sunce, voda i ostala materija se pobrinu za moje oči. Lijek je provoditi te trenutke u prirodi...
Boja. Preplavi mi osjetila.
Ova me fotografija podjeća na Japan. Minimalizam i refleksija. Nekako meditativno.
Vječni radnici. U ovom narančastom crvenilu mogla bi biti prava prvomajska promidžba. No riječ je o postrojenju koje se vidi s obale Aquacityja. Ispalo je zgodno.
Volim taj šaš uz vodu. Refleksija sunca u vodi, a stabiljke kao da ga žele dosegnuti.
Primjedbe
Objavi komentar