Volim kasne trenutke u prirodi. Ponekad u napadu fotomanije sjednem u auto i odem u varaždinsku divljinu. Vozeći se makadamom uz nasip prema Strmcu Podravskom razmišljam kako bi mi dobro došao neki terenac, mali, rabljeni, samo da ne derem svoj jedva zasluženi autić makadamom i šumama. Ali ljubav prema fotografiji i prirodi je jača. Uvijek me navuče na neki put u divljinu. Pazim. I operem auto poslije. To mu je nagrada za pretrpljene lokve, blato, pijesak...
Večeri uz Dravu su prekrasne. Moj dan se stišava, mnogim životinjama tek počinje. Polako izlaze iz šuma bliže cesti, prelaze polja, u tišini i zaštiti sumraka traže hranu.
Jedne takve večeri je nastala i fotka gore. Isključio sam svjetla nadajući se vidjeti koju srnu i ono - u sridu! Baš se lijepo namjestila i gledala u daljinu što se to zbiva. Ja se zbivam, dušo, ja. Lagano sam stao koso preko puta i otvorio prozor. I dalje gleda. Taman za par fotki u nizu. Zatim je skočila u šumu. Uvijek mi se u prvom trenu pojavi sumnja je li sve ok, nisu li mutne, jesu li postavke bile dobre, zašto nemam bolji fotoaparat i teleobjektiv? Srećom, često ispadne dobro. Jednostavno mi je stalo i radi mene da te prizore zadržim kao lijepe trenutke jutranjih lutanja. Na neki način je to vrlo oslobađajući trenutak. Sve misli i brige nestanu, samo fotoaparat, prst na okidaču, kadar, adrenalin, oduševljenje.
Malo kasnije, nakon susreta sa srnom, grm kao otok u magli.
Čeka čeka.
14 minuta kasnije u blizini ovoga puta pojaviti će se srna s gornje fotke. :)
Primjedbe
Objavi komentar