Volim loviti trenutke između dva stanja, trenutke promjene: noć-jutro, dan-sumrak, toplo-hladno, sunce-kiša... Baš ova fotografija je rezultat jednog takvog lova. Najavljena je kiša nakon dužeg vremena i vidio sam kako obalci prekrivaju nebo u daljini. Bili su dominantni u svojoj pojavi, kao borba Kolosa na nebu. Nisam mnogo razmišljao, bio sam gotov s nastavom i sjeo sam u auto. Baš je bio trenutak kada je sunce s jedne strane obasjavalo Aquacity, potpuno zatišje pred kišu, a s druge strane tamni oblaci, grmljavina. Zrake sunca ravnomjerno su ulazile u vodu dajući joj posebnu boju, predvina refleksija tek zelenog drveća svježih boja koje samo da ne zamirišu nekom biljnom svježinom. Zar nije tako ponekad i u životu? Ili možda čak često ili uvijek. S jedne strane nam se događa nešto lijepo dok s druge strane dolazi nešto tamno i opasno, a mi smo negdje u sredini ponekad nesposobni potpuno uživati u lijepome zbog opasnosti na horizontu niti se pripremiti na opasnost jer nas vuče ono lijepo i još bismo samo malo, mrvicu duže uživali. Još ta reflesija u vodi, predivna, ali nije stvarna, samo je slika stvarnosti, a opet privlači. Tako i u životu ponekad radije gledamo refleksije stvarnosti no stvarnost samu. Takva mi je i ova fotografija, između lijepog i opasnog, puna dinamike jer poziva: ostati i izložiti se ili otići na sigurno i sakriti se. Što biste vi učinili? :)
Primjedbe
Objavi komentar