Varaždinsko blago

Zovem se Veronika Koprek i svih 18 godina svojeg dugog života živim u Novoj Vesi Petrijanečkoj. To je malo mjesto, ali nastanjeno ljudima velikoga srca. Ovo simpatično selo, koje pripada Općini Petrijanec, dom je za oko 900 stanovnika. Smjestilo se 8 kilometara od Varaždina što mu omogućuje da bude savršeno utočište za bijeg u prirodu i sklonište od užurbanosti grada, a da mu on bude nadohvat ruke. Kao što su interesi i talenti stanovnika Nove Vesi veliki i različiti, tako je bogata i zanimljiva ponuda proizvoda koji se kod nas mogu kupiti. Većina obitelji se bavi poljoprivredom bilo to kao glavnim ili sporednim izvorom prihoda stoga nije ni čudo da sve vrvi od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava tj. OPG-ova. Ako biste se željeli počastiti vrhunskim kravljim mlijekom i sirevima obavezno posjetite OPG Snješka Šipek, OPG Draženka Cvetko te još nekolicini obitelji, ako pak više preferirate onaj kozji ništa ne brinite imamo i toga. OPG Moravec osvajač je brojnih medalja za svoj...

Volim loviti trenutke između dva stanja, trenutke promjene: noć-jutro, dan-sumrak, toplo-hladno, sunce-kiša... Baš ova fotografija je rezultat jednog takvog lova. Najavljena je kiša nakon dužeg vremena i vidio sam kako obalci prekrivaju nebo u daljini. Bili su dominantni u svojoj pojavi, kao borba Kolosa na nebu. Nisam mnogo razmišljao, bio sam gotov s nastavom i sjeo sam u auto. Baš je bio trenutak kada je sunce s jedne strane obasjavalo Aquacity, potpuno zatišje pred kišu, a s druge strane tamni oblaci, grmljavina. Zrake sunca ravnomjerno su ulazile u vodu dajući joj posebnu boju, predvina refleksija tek zelenog drveća svježih boja koje samo da ne zamirišu nekom biljnom svježinom. Zar nije tako ponekad i u životu? Ili možda čak često ili uvijek. S jedne strane nam se događa nešto lijepo dok s druge strane dolazi nešto tamno i opasno, a mi smo negdje u sredini ponekad nesposobni potpuno uživati u lijepome zbog opasnosti na horizontu niti se pripremiti na opasnost jer nas vuče ono l...

Volim kasne trenutke u prirodi. Ponekad u napadu fotomanije sjednem u auto i odem u varaždinsku divljinu. Vozeći se makadamom uz nasip prema Strmcu Podravskom razmišljam kako bi mi dobro došao neki terenac, mali, rabljeni, samo da ne derem svoj jedva zasluženi autić makadamom i šumama. Ali ljubav prema fotografiji i prirodi je jača. Uvijek me navuče na neki put u divljinu. Pazim. I operem auto poslije. To mu je nagrada za pretrpljene lokve, blato, pijesak...  Večeri uz Dravu su prekrasne. Moj dan se stišava, mnogim životinjama tek počinje. Polako izlaze iz šuma bliže cesti, prelaze polja, u tišini i zaštiti sumraka traže hranu. Jedne takve večeri je nastala i fotka gore. Isključio sam svjetla nadajući se vidjeti koju srnu i ono - u sridu! Baš se lijepo namjestila i gledala u daljinu što se to zbiva. Ja se zbivam, dušo, ja. Lagano sam stao koso preko puta i otvorio prozor. I dalje gleda. Taman za par fotki u nizu. Zatim je skočila u šumu. Uvijek mi se u prvom trenu pojavi sum...

Često se navečer zaletim na Aquacity kako bih pokušao fotografirati poneki lijep kadar zalaska sunca. Uvijek imam isti problem, vozim se prema našem "moru" i razmišljam ima li mnogo ljudi, koji objektiv staviti, hoće li mi se posrećiti s vremenskim prilikama... Gledam prema nebu, tražim idealan položaj oblaka, gledam koliko je sati jer mi je već mnogo puta za koju minutu "pobjeglo" ono što sam htio ovjekovječiti. S druge strane mogao bih doći sat ranije i čekati, no u mojem dnevnom rasporedu je to ponekad neizvedivo. Tako sam krenuo i 8.4., ali ovaj put zaista malo ranije. U vrijeme korona virusa imam ipak malo više vremena navečer, pa sam uz Kristinu šetao stazama Aquacityja gledajući koliko više potencijala ta lokacija ima, a opet nikako da se i neki mali detalji srede. Šaht na stazi već dugo čeka žrtve koje će iskusiti njegovu dubinu, poneke građevinske "instalacije" naružnjuju okoliš, ali ako se okrenete prema jezeru sve to zaboravite i voda vas smiri....